09.08.2004., ponedjeljak

DEVETI KORAK

“U izravnim kontaktima s tim ljudima ispravili smo greške gdje god je to bilo moguće, osim ako bi to povrijedilo njih, ili neke druge ljude.”


ISPRAVNI sud, pažljivo biranje pravog trenutka, hrabrost i razboritost – to su kvalitete koje ćemo trebati kad se odlučimo baviti Korakom devet.
Nakon što dobro razmislimo o svakom slučaju i načinimo listu osoba koje smo oštetili te pokušamo izgraditi ispravni stav, u skladu s kojima ćemo dalje djelovati, vidjeti ćemo da izravno popravljanje štete pretpostavlja različiti pristup skupinama osoba sa sličnim tipom pretrpljene štete. Bit će onih s kojima se treba baviti odmah čim postanemo pouzdani i uzmognemo održati svoju trijeznost. Nadalje će biti onih kojima možemo samo djelomično naknaditi štetu, jer bi njeno potpuno iznošenje na vidjelo donijelo više štete nego dobra. Bit će, isto tako, i drugih slučajeva gdje će se akcije trebati odgoditi, i osoba s kojima, ovisno o naravi situacije, nikada nećemo moći uspostaviti izravni međuljudski odnos.
Većina između nas započinje s nekom vrstom izravnih popravaka od prvoga dana kad pristupimo A.A. – u. Proces zapravo započinje onim trenutkom kad svojoj obitelji priopćimo da smo uistinu odlučili sudjelovati u programu. U takvoj se situaciji rijetko javljaju dileme glede pravog trenutka i opreza. Želimo doći do vrata, izvikujući dobre vijesti. Nakon povratka s našeg prvog A.A. sastanka, ili možda nakon što smo završili čitanje knjige “Anonimni alkoholičari”, obično zaželimo sjesti s nekim članovima obitelji i spremni smo priznati štetu koju smo im nanijeli našim opijanjem. Gotovo uvijek smo spremni nastaviti dalje i priznati i druge nedostatke koji predstavljaju ozbiljnu smetnju normalnom životu u obitelji. To će biti nešto sasvim drugo i u vrlo oštrom kontrastu s onim jutarnjim mamurlucima kad su se u svezi s poznatim nevoljama, izmjenjivali samoprijekori i optuživanja ostalih članova obitelji i drugih osoba. Na prvoj sjednici je, dakle, neophodno opće priznanje naših nedostataka. Na toj razini ne bi bilo mudro raspravljati o nekim bolnim epizodama. Ispravan sud sugerira da nam je za neke stvari potrebno vrijeme. Čak i kad smo pripravni otkriti i najružnije stvari, moramo biti sasvim sigurni u činjenicu da svoj duševni mir ne možemo steći na tuđi račun.
Gotovo isti postupak primjenjujemo u svojem uredu ili tvornici. Odjednom ćemo pomisliti na nekoliko osoba koje znaju sve o našem opijanju i koje su njime bile najviše pogođene. No u ovakvim će nam slučajevima trebati nešto više diskrecije, nego je to bilo potrebno u obitelji. Možda ništa nećemo reći tijekom nekoliko tjedana ili duže. Ponajprije bismo željeli biti sigurni u pripadnost A.A. – u. Tek tada smo pripravni na odlazak tim osobama i možemo im reći što je to A.A. i što namjeravamo učiniti. Uz takvo zaleđe možemo se slobodno ispričati i priznati svu štetu koju smo nanijeli. Možemo platiti ili obećati da ćemo platiti sve svoje obveze, financijske ili neke druge. Često će nas puta jako iznenaditi velikodušna reakcija većine ljudi na tako tihu iskrenost. Već pri prvom takvom pokušaju, izići će nam u susret na više od pola puta čak i naši najžešći kritičari. Takvo nas ozračje odobravanja i pohvala može toliko ponijeti da traženjem sve više i više istoga izgubimo ravnovjesje. Ili se možemo prebaciti na drugi kolosijek kada u rijetkim slučajevima nailazimo na hladan prijam pun skepse. To nas može dovesti u iskušenje da se svađamo, ili da uporno insistiramo na vlastitom stajalištu, odnosno da se predamo malodušju i potištenosti. No, ako smo se unaprijed dobro pripravili, takve nas reakcije neće odvratiti od naše nepokolebljive i ispravne namjere.
Nakon poduzimanja toga uvodnoga pokušaja da popravimo nanesenu štetu, možemo doživjeti takav osjećaj olakšanja da zaključimo da je naš zadatak završen. Poželimo počivati na lovorikama. Iskušenje da izbjegnemo više ponižavajuće i zastrašujuće preostale susrete može biti vrlo veliko. Često ćemo smisliti naoko uvjerljive izlike da potpuno izbjegnemo takve probleme. Ili ih možemo u nedogled odlagati, kazujući sebi da još nije vrijeme, a zapravo smo već prošli pored mnogih lijepih prigoda da popravimo ozbiljnu štetu. Ne govorimo o razboritosti i mudrosti dok smišljamo jeftine isprike!
Čim s povjerenjem pristupimo našem novom načinu života i čim svojim ponašanjem i svojim primjerom započnemo uvjeravati ljude oko sebe da se uistinu mijenjamo na bolje, možemo, obično bez brige, otvoreno govoriti s osobama koje smo ozbiljno povrijedili, ili pak s onima koje su malo ili nikako svjesne što smo im učinili. Jedine će iznimke biti slučajevi u kojima bi naše iznašanje problema moglo nekom prouzročiti stvarnu štetu. Takvi razgovori mogu početi slučajno i na prirodan način. No, ako se takva prilika ne ukaže, sami ćemo skupiti hrabrosti i pristupiti osobi o kojoj je riječ i staviti svoje karte na stol. U tom slučaju ne treba pretjerivati u očitovanju grižnje savjesti ali obeštećenje mora biti iskreno i velikodušno.
Postoji samo jedna situacija u kojoj trebamo preispitati našu odlučnost za potpunim otkrivanjem nanesene štete. To će vrijediti u situaciji, gdje bi potpuno razotkrivanje moglo ozbiljno ugroziti osobu kojoj smo namjeravali popraviti štetu. Ili – što je jednako važno – ugroziti i druge ljude s tim u svezi. Ne možemo, primjerice, razotkrivati detaljne činjenice iz naših izvanbračnih veza i avantura u nazočnosti supruge ili muža koji o tome nemaju pojma. Čak i u onim slučajevima, gdje se o takvim stvarima mora razgovarati, nastojimo izbjegavati nanošenje štete trećim osobama tko god one bile. Naš teret neće postati lakšim ako tuđu muku učinimo većom.
I u drugim područjima života, gdje je uključeno isto načelo mogu se pojaviti mnoga dvosjekla pitanja. Pretpostavimo, primjerice, da smo popili dobru “svotu” novca naše firme, bilo da smo “posuđivali” ili trošili debela sredstva predviđena za reprezentaciju. Pretpostavimo da se to može događati neopazice, ako sami o tome ne govorimo. Da li ćemo smjesta priznati naše nepravilno trošenje sredstava u situaciji da zbog toga budemo istjerani s posla? Da li ćemo tako rigidno ustrajati na ispravljanju pogrešaka, ne mareći uopće za posljedice koje mogu pogoditi našu obitelj ? Ili ćemo se prije svega konzultirati s osobama koje su teško pogođene našim nepromišljenim ponašanjem? Da li ćemo stvar podastrijeti našem brižniku ili duhovnom savjetniku, ozbiljno tražeći Božju pomoć i vodstvo – a u međuvremenu, kad sve postane sasvim jasno, napraviti pravu stvar, bez obzira koliko će koštati? Naravno, ne postoji odgovor koji razrješuje svaku dilemu. Ali svaki zaista zahtijeva potpunu spremnost na naknadu štete. I to što je moguće prije u danom sklopu okolnosti.
Trebali bismo prije svega biti apsolutno sigurni da ne odlažemo akciju zato što se bojimo. Jer spremnost da prihvatimo sve konzekvence naših prošlih akcija i da istodobno preuzmemo odgovornost za dobrobit drugih predstavlja sam duh Koraka devet.

- 22:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

  kolovoz, 2004  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv